scandal

March 16, 2019 20:00

By

SCANDAL! intervju Jašar Ahmedovski: Neću prežaliti što sa Šabanom nisam dočekao bar još jednu zoru

Kada je čuo da je Šaban Šaulić tragično izgubio život u saobraćajnoj nesreći, Jašar Ahmedovski nije mogao da dođe sebi. Pozlilo mu je. Davno potisnute slike iz prošlosti, lepe i ružne, počele su da igraju pred njegovim očima. Sećanja na dane kada su Šaban i on bili nerazdvojni, kada su zore dočekivali po kafanama, uz čašicu… Vratila su se sećanja kada je Jašarov brat Ipče u dvadeset osmoj godini života poginuo u saobraćajnoj nesreći. Tada Jašar nije ostao samo bez brata već i bez mnogih prijatelja koji nisu bili uz njega kada mu je bilo najteže… Deset godina posle Ipčetove pogibije, Jašar ni kap alkohola nije okusio. Sada, kao da je teška prošlost oživela zajedno sa bolom koji je godinama potiskivao.

– Nisam mogao da verujem. U šoku sam, premotavam film u glavi. Mnogo sam ga voleo, bio je moj uzor, moj učitelj, sve. U Sarajevu sam pohađao srednju medicinsku školu, a uveče sam pevao po lokalima. Imao sam već nekih ponuda od pojedinih kompozitora da snimim njihove pesme, da uradim prvu ploču, ali, stalno sam to odlagao. Kao da sam znao da će mi se životni put ukrstiti sa Šabanovim, kao da sam baš njega čekao da započnem karijeru. On je bio najveći, apsolutni Bog, čovek do kojeg se teško dolazilo.

Kako ste se sreli?

– Jedne noći u kafani, posle fajronta. Došao je u kafanu sa Mirkom Kodićem i tadašnjim muzičkim urednikom u PGP-u, Mićom Đorđevićem. Tada sam ga prvi put video uživo. Vlasnik lokala me je predstavio rečenicom – Šabane, ovaj mali peva tvoje pesme u originalu. Otpevao sam mu dve pesme i on se oduševio, nije mogao da veruje da neko može tako da otpeva njegove pesme. Odmah je predložio da dođem u Beograd i snimim prvu ploču. Bila je to prilika koja se ne propušta. Nije prošlo mnogo, a ja sam snimio prve pesme – Sve je moje u rukama njenim i Ružo moja, najmiliji cvete… Bilo je to osamdesete godine. Posle petnaest dana, pesma je postala mega-hit. Na prvu turneju sam otišao sa Šabanom i to je bio početak velikog prijateljstva. I kad radimo i kad ne radimo, dane smo započinjali pozivajući jedan drugog. Bilo je to strašno društvo – Šaban, Rade Vučković, Mirko Kodić i ja… Nikada neću zaboraviti to vreme, bili smo nerazdvojni oko trinaest godina.

Upao si među najveće muzičke boeme.

– Tako je! Niko im nije bio ravan. Mi se nismo drogirali, nismo pravili gluposti kao što danas rade mlađe kolege. Voleli smo da sedimo po kafanama. Mirko Kodić je u autu uvek imao harmoniku. Posle fajronta u kafani, zaključamo vrata i krenemo da pevamo i sviramo, za svoju dušu. Tako su se rađale pesme koje i danas pevaju mlade generacije. Nikakve skandale nismo pravili. Niko od nas nikada drogu nije probao. To je bilo nezamislivo. Sad ima kolega koji su pod stare dane počeli da se drogiraju.

Ali, bez čašice niste mogli…

– To je bilo obavezno. Malo ko od muzičara nije konzumirao alkohol. Pili smo, ali u granicama normale i uvek smo imali svoje vozače, da ne pravimo ludosti po ulicama. Imali smo meru, nikada se nismo pobili između sebe, nikada niko od nas nije nasrnuo na nekoga. Pili smo, uživali, smejali se i pevali.

Šta ste najčešće pili?

– Ja nikad nisam voleo žestoko. Pio sam pivo ili vino, a Šaban je voleo žestoka pića. Ja u stvari nisam ni voleo alkohol, pio sam da bih bio veseo, da ne bih spavao… Sad sam alkohol zamenio sportom.

Sećaš li se neke anegdote iz tog vremena?

– Bilo ih je bezbroj, ali sada nisam u stanju da se setim. Nisam sasvim pri sebi, još sam u šoku…

Šta se desilo sa Šabanovim i tvojim prijateljstvom pa se naglo prekinulo kada je tvoj brat Ipče poginuo? Nisi mogao da pređeš preko toga što prijatelj nije bio uz tebe u najtežim trenucima?

– Ne, ne, neću o tome, ne želim toga da se sećam, nije ni mesto ni vreme da pričamo o tome. Više nije ni važno. Ja sam Šabana uvek beskrajno poštovao, nikada nisam prestao da ga volim bez obzira na to da li smo se viđali ili ne. Nikada o njemu nijednu ružnu reč nisam rekao, niti bih to mogao. Veliki umetnik, veliki čovek, pravi boem…

Da li ti je žao što nikada niste razjasnili to što je bilo među vama, što su neke stvari ostale nedorečene?

– Naravno da mi je žao. To je valjda uvek tako u životu. Mislio sam da će doći trenutak kada ćemo ponovo sesti zajedno, kada ćemo popričati, zapevati, ponovo uživati kao nekada. Najlepše i najmoćnije godine života sam proveo sa njim, to nikada ne može da se zaboravi! Verovao sam u vreme kada ćemo samo uživati u plodovima svog rada, u pesmama koje smo stvorili, otpevali, kada ćemo se ponovo družiti i prisećati starih, dobrih vremena. Znaš kako – čovek uvek misli da ima vremena za nešto, ostavlja neke stvari za kasnije, a onda ga život udari iz sve snage i shvati šta je sve propustio. Nikada neću prežaliti što se nismo ispričali kao nekada, što bar još jedno jutro nismo dočekali zajedno, uz pesmu i čašicu… Najužasniji trenutak u životu mi je bio kada sam čuo za smrt mog brata Ipčeta i kada sam morao da saopštim roditeljima da ga više nema. Naši roditelji su umrli od tuge za njim. Ni najvećem neprijatelju ne bih poželeo takav užas.

Posle Ipčetove smrti, sve se u tvom životu promenilo…

Ipče je bio dve godine mlađi od mene, 28 godina je imao kada je stradao. Bili smo mnogo vezani, gledao sam ga kao da mi je dete, a ne brat. Nas dvojica smo bili najmlađi u porodici sa petoro dece. Kao klinci smo spavali u istom krevetu, zajedno se igrali, išli u školu. Sa njim je otišao i deo mene. Naravno da se sve promenilo, počeo sam drugačije da razmišljam, shvatio da ništa sem života nije važno. Prestao sam da pijem, prestao sam da vozim. Deset godina posle toga nisam seo za volan. Bol nikada nije nestao, još mi u ušima odzvanjaju krici izbezumljenih roditelja… Ali, morao sam da naučim da živim sa tim.

Teško si podneo i smrt Tošeta Proeskog koji je takođe stradao u saobraćajnoj nesreći…

– Plakao sam za Tošetom kao za svojim bratom. I tada sam sve ponovo proživljavao, kao i sada zbog Šabanove smrti. Nikada Tošeta nisam upoznao, ali sam sa suprugom Snežanom otišao na njegovu sahranu. Bilo mi je strašno kada sam video njegove izbezumljene roditelje, sve one strašne slike sa Ipčetove sahrane su oživele. Teško mi je i da pričam o tome, nikada neću prežaliti. Svaka vest o saobraćajnoj nesreći u kojoj neko izgubi život, potpuno me slomi, pogotovo kada je reč o kolegama.

Tebe je Šaban mnogo voleo, ali i Toma Zdravković. Toliko da ti je posle jednog koncerta bio konobar…

– Jaoj, jeste, bilo je to u Parizu. Organizator koncerta je stavio da ja pevam poslednji, posle Tome. A ko da zapeva posle takve veličine? U šali smo se kladili – onaj ko izađe na manje biseva, mora da bude konobar onom ko dobije više. Ja nisam ni sanjao da bih mogao izaći na binu više puta od Tome. Ali, desilo se! Pošto je Toma bio ljudina, odmah je stavio belu kecelju i neki beli peškir preko ruke i počeo da glumi konobara koji leti oko mene. Bio je veliki čovek, veliki boem, veliki kompozitor i strašan šmeker! Srećan sam što sam ga poznavao i što sam se družio sa njim. Poštovao sam sve starije kolege, nikad mi nije bilo teško da ih poslušam, za razliku od ovih mlađih sad.

Šta se desilo sa tvojim velikim prijateljstvom i kumstvom sa Sašom Popovićem? Godinama ste bili nerazdvojni, bio ti je i kum na venčanju, a onda ste prekinuli svaki kontakt. Zašto?

– Znaš kako, ja sam vrlo čudan po tom pitanju. Uvek polazim od sebe. Ako mi neko uradi nešto što ja njemu nikada ne bih uradio, ja se povlačim. Bez diskusije, razjašnjenja, teških reči. Samo se sklonim. Kada su me zvali u Grandove emisije, a zvali su me često, ja sam pronalazio izgovore da ne dođem. Kad osetim da bar na trenutak nešto nije kao što je bilo, sklanjam se ne tražeći objašnjenje. Saša i ja smo se godinama družili i pre nego što smo postali kumovi. Nikada se nismo posvađali, nikad nijedne ružne reči nije bilo. Samo smo prestali da se viđamo.

Mogao si sjajno da iskoristiš kumstvo sa najmoćnijim čovekom na estradi!

– Ne, ne… Uvek sam birao teže puteve, nikada nikoga nisam vukao za rukave. Taman posla. Sa Sašom sam u normalnim odnosima. Baš prošle nedelje, kada se čula vest o Šabanu, pozvao me je da dođem, da se malo vidimo i komentarišemo. Otišao sam sa kompozitorom Raletom, sve vreme smo pričali o Šabanu. Ja od mog kuma Saše Popovića nikada nijednu uslugu nisam potražio. Nisam tražio bilo šta da učini ni za mene, ni za moju karijeru. Sad je sve otišlo u ćorsokak, ne znam gde sve ovo vodi. Muka mi je od tih lažnih predstavljanja tipa avioni – kamioni. Muka mi je od toga što mnogi stariji pevači sebi dozvoljavaju svašta, prave od sebe budale kako bi bili po medijima. Mogu samo da kažem da sam ponosan na sebe jer nisam postao kao oni, jer sam ostao normalan!

Zašto te nema u televizijskim emisijama?

– Zbog svega ovog što sam naveo. Odem ponekad u neku emisiju koja mi se ne dopada i posle toga ne mogu da se smirim. Po nekoliko dana ne smem na ulicu da izađem od sramote!

Ideš li na kocerte kolega?

– Ma kakvi! Uglavnom su ti koncerti lakrdija napravljena da bi neko lečio svoje komplekse. Pre svega, verovali ili ne, nikada me nijedan kolega nije pozvao na koncert. Kako da idem nepozvan?

Šta misliš, zbog čega te ne zovu?

– Ne bih sad da kažem nešto pa da se protumači pogrešno. Kad je moj brat Ipče poginuo, 90% mojih kolega me nije pozvalo da mi izjavi saučešće. Hej, to je tragedija, poginuo klinac od 28 godina, vanserijski pevački talenat! Ja nikada u životu nikoga nisam povredio niti sam kome ostao dužan. Javili su mi se oni sa kojima se nikada nisam družio, a ljudi sa kojima sam bio nerazdvojan nikada me nisu pozvali! Uvek sam se pitao šta sam toliko strašno učinio kolegama da budu takvi prema meni. Kasnije, kada sam ih viđao, pravdali su se da nisu bili tu. Jedini razlog takvog ponašanja kolega mogu da budu ljubomora i zavist! Kažem ti, nikoga nisam uvredio, prevario, nikome se nisam uvlačio, ni od koga nešto tražio, uvek sam gledao svoja posla. Možda je taj moj stav kolegama smetao… U stvari, nikada mi na estradi nismo bili iskreni jedni prema drugima. Nije to tako samo u muzici već i u svetu glume, u sportu, u svemu… Nigde ne jurim, nikome ništa ne dugujem, ne drogiram se, ne jure me zelenaši kao mnoge i totalno sam nezanimljiv!

ZABRANJENO JE PRENOŠENJE CELOG ILI DELA TEKSTA!

AUTOR: Vesna Tasić

FOTO: Ivan Vučićević