Dragan Bursać odgovara Kolji: Dok si ti za vreme rata sedeo u Beogradu, „mešani“ su ginuli za „tvoju Banjaluku“!

16:00
Banjalučki kolumnista Dragan Bursać je na portalu Buka (www.6yka.com) otpisao Pejakoviću povodom njegove kolumne o mešovitim brakovima.

Ima jedan u nas, Kolja, što se zove. Glumac, reditelj, scenarista. I sve tako. Elita banjalučka. Čovjek jednostavno zna „objasniti stvar“. Nego, Kolja taj počeo pisati kolumne. U „Glasu Srpske“. Kaže da je plaćen za to, pa ih piše. I to je lijepo. Malo su religijsko-nacionalističke, ali, bože moj, kakav list, takav kolumnista.

Nego, napisa Kolja u posljednjoj kolumni baš onako pravi „elitistički“ tekst. Naime, tvrdi „Glasov“ telal da su miješani brakovi „naci-program jugoslovenskih komunista“, a da su djeca iz istih – miješano meso. Mljeveno, faširano, što bi rekli.

Vidite, Nikola Kolja Pejaković je nekako, ne znam ni ja kako, važio za najinteligentnije mlado čeljade iz Banjaluke, koje je nešto uradilo mimo čaršije. Ne znam da li je tolika hvala dobra ili žalosna, ali stvar je percepcije lokalaca. Kolja je „crème de la crème” banjalučke intelektualštine, prvo pero britke čaršijske misli, jaran koji oštroumno zaključuje i promišlja šta, kako i kad treba. Banjaluka stoji uz Kolju. Ako, ako, i treba podržati svojtu.

I onda se Kolji na već opisanu inteligenciju i razigrani duh ukazao još jedan duh, valjda Duh Sveti, šta li? Tako je došla u Koljinu amigdalu svetosavska pravoslavna crkva, čista krv i veliki Srbi. Tog i takvog Kolju angažovali su da piše kolumne, da vodi teatar banjalučki i da piše dramske tekstove, a napose da kolumnistikom podari svoj dar širim narodnim masama. Tako Pejaković britko zaključuje: „Bilo je fino u staroj Jugi, jodlovaće titova unučad i praunučad, jodlovaće generalski unuci koji se još uvijek baškare po Beogradu u TUĐIM stanovima“, milozvučno odjekuje tastatura Nikole Kolje Pejakovića. Prvi čaršijski intelektualac poziva na vaspostavljanje čiste eugeničke serpske nacije. Jedino mu malo klimava ova teorija o tuđim stanovima i malim polutanima.

Jer, dok je Kolja živio po beogradskim „tuđim“ stanovima za vrijeme rata, tamo neki polutani su ratovali za „njegovu Banjaluku“.

Ali idemo dalje. Kako samo lijepo i pametno zaključuje naš mudri Kolja: „Hrvatice su redom i javno i tajno krštavale svoju djecu u katoličkim crkvama, a muževi Srbi su ćutali ko strine. Hrvatice su znale kako da vaspitaju dijete da bude katolik, ali Srbi su čvrsto vjerovali Partiji i nisu se miješali u ženin posao. A njen je posao bio da napravi malog Hrvata, što je u redu, s njihove tačke gledišta.“

Briljantno, nema šta! Naravno da su Hrvatice šta radile nego pokatoličavale svoju djecu. Ono, jeste da su, tu i tamo, ta djeca branila Koljinu “srpsku domovinu”, ali koga to briga, Kolju ponajmanje, malo bi mu to remetilo ton kolumne.

Ovako, dvadesetak godina poslije, iz nekog čadora sa olimpa banjalučkih intelektualaca, naš Kolja etiketira tu djecu miješanim mesom. Znaš kako, Pejakoviću, negdje si ti i u pravu. Ta djeca sa svojim roditeljima, potomcima UDBAŠA, kako ih nazivaš, prolijevali su krv za tu tvoju “svetosavsku RS”. Ginuli su tako, po tebi nepotrebni ljudski otpaci zvani faširano meso, a prije tebe znani kao polutani, na sve tri strane u nesrećnom ratu. A zašto? Pa zato da ti i slični tebi mogu, češući se po mudima, pisati ovakve “elitističke” i eugeničke bljuvotine u državnim medijima.

“Najviše mi je žao tih momaka i djevojaka, te izgubljene (moje) generacije koja nema rodbine (svi su se posvađali međusobno), sve se raspalo”, kaže Pejaković. Opet Kolja, neviđenom pronicljivošću, demonstrira anticipaciju prošlosti. Vidi, ako se iko uspio održati i uzdržati u ovim vremenima, to su porodice djece iz miješanih brakova. Jednostavno, pojačano zlo ih je natjeralo da se drže jače i više. Ali ko je to mogao reći autoru kolumne –“Miješano meso”?

Ko je mogao reći Kolji da ne piše elitnu naci(onali)stičku kolumnu radnog naziva „Miješano meso“, kad se urednica tog istog “Glasa Srpske” bavi trivijama u svojoj kolumni, a koja je posvećena odbrani lika i djela Igorovog. Za neupućene, Igor je sin Milorada Dodika. I naravno da je bitnije baviti se pitanjem povrijeđene duše Predsjednikove i sina mu Igora, nego kao urednik razmišljati, pa bar pročitati smeće koje vam neko potura pod kolumnu.

Da je zemlje, kao što je nije, Kolja Pejaković bi bio, koliko danas, tužen od 200-300 hiljada polutana, koji su eto prekršteni u “miješano meso” i tako i tretirani od strane “najinteligentnijeg mladog Banjalučanina”.

Na stranu vrijeđanje ljudi, ali što Pejaković ideološki može da se nalupeta u dvije kartice teksta, pa to je rijetko viđeno: „Neka oproste svi oni koji su u miješanom braku ili su iz miješanog braka. Ovo nije upereno protiv njih, nego protiv komunista i njihovog pronacističkog plana, igranja narodima i genetikom…“

Ovako nešto je moglo izaći 30-ih godina prošlog vijeka iz pera vladike Nikolaja Velimirovića, koji je poredio “red i rad” Adolfa Hitlera sa Svetim Savom. Mogao je napisati i her Ljotić, ili Ante Pavelić, isto bi mu se hvatalo. Zapravo, mogao je napisati, a ostati nekažnjen, bilo koji kvisling u i oko Drugog svjetskog rata.

Ali, eto, bude što biti ne može. Pa tako 2012. godine nastaje kolumna koja je trebalo da bude napisana 1942. godine od strane nekog supismenog naciste. I na kraju poentira lokalno pero „Glasa“: „Moje skromno mišljenje je da su brakovi koji ostanu miješani, u kome se ne zna ni ko je čovjek a ko žena, niti kome Bogu djeca treba da se mole, u kome se, radi mira u kući, ne slavi ni Vaskrs ni Uskrs ni Bajram – samo jedna nesreća i za te zaljubljene i za njihovu djecu.“

Pa jbt život! ‘Ajd što je to tvoje mišljenje, nego je to očigledno i mišljenje fanzina za koji pišeš. Jer da nije tako, svaki normalan urednik bi obrisao stražnjicu „tvojim mišljenjem“.

I na kraju, Kolja polupatetično kaže „Praštajte“.

Pa, nisam ti ja taj tvoj izmaštani bog da ti praštam. Neka ti prašta kome je do praštanja. A, ako nekad zagusti, a ti put pod noge, pa teoretiši opet sa bezbjedne razdaljine. Samo, neće više zagustiti, polutani, vidiš, postoje i razmišljaju svojom glavom, a to nije odlika faširanog mesa i vrijeme je da se jednom za svagda povučeš u rupičak iz kojeg si izašao, ti „banjalučka veličino“.

Sram te bilo!

14:00
Nakon što je pročitao na stotine negativnih reakcija i komentara na svoj tekst, Pejaković se oglasio saopštenjem: „Nemam profil na Fejsbuku i nisam imao načina da ostavim komentar. Ako možete i želite, dodajte ga vi. Ako ne želite ili sumnjate u moju iskrenost, nemojte. Ovo sam htio: Mogu ja da mislim i pišem, da imam stav o ovome ili onome, ali nemam pravo da vrijeđam. Izgleda da sam to učinio sa prošlom kolumnom, odnosno, da je puno ljudi povrijeđeno tim mojim pisanjem i naslovom kolumne. Nisam znao da će onaj tekst da izazove baš ovakvu reakciju. Pročitao sam pristigle komentare i nije mi lako. Iskreno. Ne mogu da podnesem osjećaj da sam nekog uvrijedio i povrijedio. To na stranu, sada želim samo da se svima koje je moj tekst uvrijedio i kojima je moj tekst nanio bol, izvinim. Nije mi bila namjera da vrijeđam, nego da iznesem stav, ali, to sad nije bitno, bitno je da do vas dopre poruka da mi je žao. U svakom slučaju, ako možete, oprostite. Nikola“

9:00
Na internet protalu www.glassrpske.com banjalučki glumac Nikola Pejaković napisao je kolumnu u kojoj je osuo paljbu po nacionalno i versko mešovitim brakovima. Na njegov tekst odmah je reagovao portal www.e-novine.com: „Punih 77 godina posle Nirnberškog zakona kojima se utvrđuje čistoća arijevske krvi i zabranjuje Jevrejima seksualni odnos sa naučno dokazanim Nemcima, u banjalučkom ‘Glasu srpske’ objavljen je tekst Nikole Pejakovića, samozvanog glumca i takozvanog muzičara, koji sledi osnovne postavke Eichmannove teorije o konačnom rešenju nesrpskih učesnika u mešovitim brakovima…“
Nikola Pejaković je glumac, reditelj i muzičar, rođen 1966 u Banjaluci. Režirao je TV-seriju „Složna braća“. Koscenarista je filma „Lepa sela lepo gore“, u kojem je i glumio. Takođe je glumio u filmovima „Mi nismo anđeli“ i „Rock and roll uzvraća udarac“. Pored toga, autor je hit-pesme „Haljinica boje lila“.

Naš portal prenosi Pejakovićev tekst u celini a vi procenite da li je u pitanju fašizam, egzibicionizam ili nešto treće:

Neki dan sam rekao da mi je teško pisati kolumne, jer se osjećam kao neki sudija, kao neko dežurno kukalo. Imao sam sedam dana da razmislim i shvatio sam: Kolumna je, u stvari, ispovjest, javno ispovjedanje. Na stolu, danas, je jedna zaista teška tema. Ona je svojevrstan i kulturološki i politički i društveni fenomen i ona sama nije tako, možda, značajna kod nekih drugih naroda, u drugim nekim zemljama i krajevima, ali, na Balkanu, u bivšoj SFRJ, posebno u Bosni, jeste.
Ova tema me čekala, nju nisam mogao izbjeći, nisam htio, nisam želio da je izbjegnem, bez obzira što znam da će stavovi iznijeti u ovoj kolumni biti kritikovani sa svih strana, a ja nazivan pogrdnim imenima. Nisam mazohista i, priznajem, nisam imun na kritiku i na vruće opaske dežurnih forumaša i provincijskih novinara, nisam. Teško mi je kad mi kažu da sam budala, i moji najbliži i oni, na društvenim mrežama, najdalji. Zaboravim ja na to, vremenom, ali da mi nije svejedno, nije. Međutim, ova tema se mora obraditi, jer ona predstavlja ključni temelj opstanka jednog naroda, opstanka njegovih kulturnih vrijednosti, njegovih običaja, tradicije. To su – miješani brakovi.
Mislim na brakove između osoba koje su različitih vjera, koje su pripadnici različitih naroda. I mislim na onu ideju jugoslovenskih komunista da se propagiranjem i glorifikovanjem miješanih brakova, u nekoj vrsti jugo melting pota, istope sve nacije i narodi i napravi jedna – jugoslovenska nacija, ateistička, bazirana na učenjima Marksa, Engelsa, Staljina i domaćih šalabajzera. Taj naci-program, ta igra sa životima generacija, krvavo je prekinuta i uvodeći porodice u međusobni rat, a ljude, pojedince, bacajući u lični haos, u mali, privatni pakao.

Iako su upravo sramne političke odluke i genetsko-ideološke budalaštine jugo-komunista dovele narode u stanje besmisla, u ekonomsku i duhovnu propast, i, na kraju, u razoran i prljav građanski rat, mi i dalje, kao kakve autistične krave, mučemo o krasoti bivše Juge, hvalimo se da smo dobro živjeli na kreditima, balavimo o crvenom pasošu koji je, nekad, otvarao vrata i ovde i onde i tamo i vamo, o Rovinju i moru, Mljetu, Čehinjama i, kobiva, nekoj slobodi, koju nam je bravar dao; o lokalnim đakonijama, sarmi, pršutu, siru, urmašicama, ćevapima, kao da su to neka naša, jugo-jela, a ne, u stvari, tuđa. Bilo je fino u staroj Jugi, jodlovaće titova unučad i praunučad, jodlovaće generalski unuci koji se još uvijek baškare po Beogradu u TUĐIM stanovima. Bilo je fino i meni i njima. Jeste, ali pitajmo one po Fočama, Zenicama, Golim otocima, kako je njima bilo, njima i njihovim porodicama.

Jedina profesionalna i dobra bila je UDBA; i takva je i dan-danas, radi i ćuti. A ovo ostalo je samo bio jedan vašar raznih primitivizama, garniran individualnim intelektualnim veličinama koje su, kao što otprilike reče Krleža i za samog sebe, pisale i radile stilom zvanim – samocenzura. E, pa, još jedna od tih uspješnih tekovina bivše nam domovine, pored autocenzure i potkazivanja kao pravog, domaćeg sporta, su i miješani brakovi. Ona je, dodao bih, pravi kulturni fenomen, autohtoni, naš, domaći proizvod, jer, iako nije samo naša specijalnost, brojne su karakteristike koje taj fenomen pretvaraju u naš, ovdašnji običaj i bitnu kulturnu odrednicu.

Miješani iliti mješoviti brakovi su predstavljani kao vrhunac, kao najveći domet, kao civilizacijska prečka jugoslavenskog društva. Lakoća sa kojom su prevazilažene razlike, vjerske, kulturne i druge, bila je zadivljujuća. Žene i muškarci slobodne Jugoslavije, ženili su se i udavali ko bezglave muve, ne mareći nizašta. Novo, komunističko vrijeme i ideologija, nipodaštavala je stare zakone, ismijavala ih i nazivala prevaziđenim; sve one vjekovne običaje koje su narodi na ovim prostorima poštovale stare ugledne kuće, domaćini, narodni tribuni, seoski đilkoši sa Kapitalom pod miškom, bacali su pod noge; gazili su vjekovne zakone sela i grada na kojima su, narodi i ljudi, opstajali, poštujući ta nepisana pravila, pravila oko ljubavi, posla, udaje, ženidbe, pravljenja kuće, putovanja, posuđivanja para; postojao je Tipik i on se poštovao. Komunisti su sve to bacili pod noge i krenuli ispočetka: Istorija počinje od nas, to je sindrom siromašnih i malih, neukih, naroda i ljudi.

Ljudi i žene su, preko noći, odricali se vjere, otadžbine, svega, zarad ljubavi i kao novu vjeru birali SKJ (Savez komunista Jugoslavije), a Jugoslaviju kao otadžbinu. Zaboravio se bio i Sveti Sava i crkva i džamija i katedrala; svi su hrlili u Opštinu da ih tamo neki kravataš, masan i rakijski namirisan, spoji sa izabranicom srca i upiše ih u neku knjižurinu: Ajte kući, sad se muž i žena. Naravno, stariji ljudi su se ibretili, krstili, snebivali, gledali kako sad da savladaju ovog crvenog đavola, da se odupru nasilnoj, malograđanskoj modernizaciji, migraciji iz sela u grad, iz opanaka u šimike; preostali domaćini, koje Ozna nije poubijala, gledali su kako da sačuvaju obraz i porodicu na okupu.

Kultura je tu stajala pored i čekala Oktobarske plave bluze, svoga Majakovskog i Mejerholjada, čekali su se novi umetnici, da daju legitimitet novoj vlasti. Novoj vlasti prišli su, da se ne igramo više, i Andrić i Krleža i ostala bratija. I Meša i Branko. Dobro, Branko se poslije ubio, to se mora uzeti u obzir. Intelektualci su tu da se politička pobjeda umjetnički verifikuje, da ne ostane gola sila, da ima intelektualnu podstavu, da se skroji po mjeri, a ne da proleterska bluza i čašire landaraju oko proleterskog struka drugarica i drugova. Da, čuli ste me dobro gospodo političari, bez umjetničke povrde, vi ste niko i ništa. To su Titići Brozovići dobro znali; ništa niste naučili od svojih prethodnika. Pardon, sarajevska škola fudbala zna šta radi, oni su lekciju naučili i svaka im čast.

Džaba su bila upozorenja starijih – Ne ženi Vlainju. Ne ženi muslimanku. Ne ženi Hrvaticu. Ne ženi Srpkinju. Nemoj, sine, kunem te mlijekom kojim sam te zadojila, klele su majke sinove, al – džaba: Mama, ja je volim, a ljubav ne poznaje granice. Jeste, sine, ali ako si zaljubljen, nisi mentalno zaostao. Bilo je tu raznih modifikacija i stariji, mudriji, dijelovi pojedinih naroda su, kao što rekosmo, raznim trikovima pokušavali da riješe problem i preplivaju ovo Zlo doba. Zato ću morati da analiziram svaku varijantu posebno, jer su modaliteti ponašanja u braku, drugačiji i različiti, mada je bilo i sličnosti.

Hrvatice su redom i javno i tajno krštavale svoju djecu u katoličkim crkvama, a muževi Srbi su ćutali ko strine. Hrvatice su znale kako da vaspitaju dijete da bude katolik, ali Srbi su čvrsto vjerovali Partiji i nisu se miješali u ženin posao. A njen je posao bio da napravi malog Hrvata, što je u redu, s njihove tačke gledišta. U tim brakovima, u toj kombinaciji, kao i u bilo kojoj drugoj gdje je muž Srbin, gedža, mačo, konjina, uključen – djeca su bila ono što su im bile majke. Majčina strana je uvijek bila jača i djeca su zaboravila na to da su im očevi bili Srbi. Neko će reći: Kakvi su im očevi bili Srbi, takvi su i oni Srbi postali. I – u pravu je.

Sa muslimanima, Bošnjacima, je malo drugačija situacija, jer su muslimani, kao i Srbi, vrlo snažno prihvatili i usvojili priču o bratstvu i jedinstvu. Imali su i rašta, jer im je bravar dao naciju, a sad su dobili i jezik, kućeš bolje, zato oni dan danji slave Jajca i Zasjebanja Agnoja po šumama i gorama. Zašto su Srbi tako zdušno ušli u to, to je već drugo pitanje i duga priča, priča o izdaji. Djeca iz tih kombinacija su, po pravilu bila, najzdravija i najtalentovanija djeca, gradska i obrazovana. Malo su danas ometena po pitanju identiteta, ali su im rezervni položaji, tipa – ja sam građanin svijeta, nije bitno šta sam, ja sam dobar čovjek ili ja sam Amerikanac, Danac, Šveđanin, učinili neku vrstu olakšanja i umirili huk predaka u njima. Ipak, u dubini, oni nisu znali ko su, nisu imali identitet (osim onog nakalemljenog ili intelektualnim akrobacijama smišljenog, uglavnom zasnovanog na maglovitom, ljevičarskom mitu sa gradskim dresingom: Mi smo raja/ekipa/škvadra iz centra.).

Ne znajući ko su, ginuli su braneći grad od seljaka (tako su oni to zvali). Komentar te ratne krilatice je nepotreban, vidi se nezrelost i nerazumjevanje samog sebe i turanje glave u pijesak; mješovit sam tim se dičim. Ali, istini za volju, najviše su i nadrljali u ovome ratu, nisu znali gdje će; nit kod Radovana nit kod Alije, pa su listom brisali u inozemstvo, inostranstvo, napolje. Tamo sad žive i, hvala Bogu, dobro im je. Uhvati ih malo nostalgija, ali i nje je sve manje i sve je blaži udar na dušu, jer imaju priliku da vide šta se zbilo sa onima koji ostadoše u ovoj Krivokuriji, stručno, u evropskim internim diplomatskim papirima, za balkanoidne zemlje, koristi se naziv – Schrägdick Staaten. Najviše mi je žao tih momaka i djevojaka, te izgubljene (moje) generacije koja nema rodbine (svi su se posvađali međusobno), sve se raspalo.

I taj Zapad ih razočarao isto kao i domovina, bezizglednost, bezidejnost, propast svih ideala, sve ih je to dočekalo i lupilo u glavu. Ostali su – sami. I zato im treba pomoći. Ne nekom kuknjavom i žalopojkama, već hrabrim suočavanjem sa problemom – ko ste, ko smo i šta želimo. Za takav tretman, potrebno je da se odluče da li će pogledati u oči svoje pretke ili će okrenuti glavu od njih. Ako urade ovo drugo, za njih nema spasa.

Miješani brakovi i ideološka opredijeljenost bračnih drugova, dovela je do poplave prigodnih imena. Najčešća su bila: Goran, Dragan, Zoran, Zlatan, Bojan, Jasna, Jasmina, Dragana, Goranka, i, naravno, ruska imena – tu nema šanse da se partijski drugovi naljute. Svrha tih i takvih imena je bila da se što bolje zavara trag, da se zatre porijeklo i ne prepozna nacija, narod. Tako su ta, u stvari divna imena, postala sinonim za jednu sjeverno-korejsku formu i način rješavanja stvari. Danas, oni ljudi koji imaju ta lijepa imena, mogu mirno da žive i ništa ih ne sprečava da budu ono što jesu ili što žele da jesu. Imena su nebitna, bitan je odnos prema precima.

Kod kombinacije Srbin iz četničke, a majka Srpkinja iz partizanske porodice, dolazilo bi do najžešćih sukoba, jer se sve motalo oko politike, pa su djeca, tu, najviše i stradala. U tim varijantama, naznačajnije je mudrom đedu ili babi ukrasti dijete na sat, dva, krstiti ga u Pravoslavnoj crkvi i kasnije se boriti za njegovu dušu, da ne strada, da ne zastrani; roditelji tu prestaju da budu bitni.

Svi, osim Srba, govore: Nije bitno s kim ćete i kako ćete, ženite se, udavajte, ali djecu dajte – nama. I tako, i jezuitska i janičarska šema i dalje posluje, i dalje važi, ali u novom vremenu. Da ne bude kakve zabune, Srbi su krivi što su došli u poziciju u kojoj su. Nije im niko kriv. Kao što su odbacili vjeru, tako su, sistemski, godinama uništavali intelektualni potencijal vlastitog naroda, praveći negativnu selekciju. Sada smo tu gdje smo, na dnu kace.

Iskustvo prošlog Rata, pokazalo je da su miješani brakovi donijeli mnogo problema i tim ljudima i njihovim porodicama. Zato mislim da ne treba više čačkati mečku. Dobro, ljubav se desi, i kad se desi neka tako i bude, neka se uzmu. Ali gdje da se vjenčaju? U čijem Hramu? Ili ćemo opet u Oštinu, kao da je brak neka opštinska stvar, neka građevinska dozvola, dozvola za one stvari, šta li…? Kom Bogu da se mole? Da se uošte ne mole? Moje skromno mišljenje je da su brakovi koji ostanu miješani, u kome se ne zna ni ko je čovjek a ko žena, niti kome Bogu djeca treba da se mole, u kome se, radi mira u kući, ne slavi ni Vaskrs ni Uskrs ni Bajram – samo jedna nesreća i za te zaljubljene i za njihovu djecu. Treba biti vrlo, vrlo ozbiljna i stabilna osoba da bi se ušlo u taj, takozvani, miješani brak. Naručite miješano meso za dvije osobe umjesto bifteka, ako ste jako gladni, ali pazite da se ne prejedete, da vam to silno meso ne prisjedne.

Bilo je i među plavom krvi mješanih brakova, ali iz interesa, isključivo. Ali, zamislite Vilijama ili Čarlsa, nasljednike prestola, kako žene Egipćanku ili Palestinku? Oli Meksikanku? Lijepu Moldavku!? He, he, sve se bojim… Zamislite nekog lorda, rabina ili šeika kako svoje bogatstvo, stvarano generacijama, predaje nekom srpskom đilkošu, jer se njiova mala, zatelembesala u našega lolu. Aha… Malo sutra, popodne, iza četri. Nama pričaju da će biti dugo ljeto, a sebi već šiju kaput. Znaju oni svome petku post. Praštajte…

Neka oproste svi oni koji su u miješanom braku ili su iz miješanog braka. Ovo nije upreno protiv njih, nego protiv komunista i njihovog pronacističkog plana, igranja narodima i genetikom, protiv njihovog eksperimenta koji je nas je koštao 60 godina stajanja u mjestu i nosanja štafeta. Ovo je kolumna protiv kulta ličnosti, uravnilovke i negativne selekcije, protiv diktatora koji je naredio da se narodi miješaju, ne bi li zatro te iste narode. E, protiv toga sam, a ako ste vi za, da se to vrijeme laži vrati, ako mislite da je bravar bio bolji, onda se slikajte i vi i vaše miješano meso za dvije osobe.

Autor: Svet.rs
Izvor: glassrpske.com / www.6yka.com