Mile Kekin: Za dobru lovu skinuo bih se go!

"Hladno pivo", trenutno najtraženiji hrvatski punk-rock band, nakon izdavanja novog albuma "Šamar" i osvojena četiri "Porina", krenuo je na svoju turneju pod nazivom "Dođite po šamar". Svi članovi banda odreda su dali otkaze na poslu kako bi mogli svirati na koncertima i posvetiti se isključivo muzici. Mile Kekin, 33-godišnji pevač i lider "Hladnog piva", ekskluzivno za "Svijet plus" otkriva za koliko bi se novca doslovce skinuo do gola, na koje sve načine im uletavaju vatrene obožavateljice, te kako su nakon punih 17 godina dostigli vrhunac rokerske karijere.

Novi album "Šamar", 17. rođendan banda i osvojena četiri "Porina"… Može se reći da je ovo "zlatna godina" "Hladnog piva". Doživljavate li to kao vrhunac vaše glazbene karijere?
Kada netko kaže da je to vrhunac, onda odmah pomisliš kako nakon toga dolazi lagani pad, a ja ne želim verovati u to. Mislim da još možemo naći novo tržište, konkretno, "Hladno pivo" još se nije licencno pojavilo u Srbiji i Crnoj Gori, kao niti u Bosni i Hercegovini ili u Makedoniji, dakle, u tim novim potencijalnim tržištima. Mislim da, što se tiče same tiraže, odnosno, tržišta, to još može itekako rasti. A što se tiče Hrvatske i punk-rock glazbe koju mi sviramo, rekao bih da tu već opasno dolazimo do plafona. Ako govorimo o umetničkom vrhuncu, nakon svakog albuma pomislim da nikad više neću moći napraviti tako dobar album. To je nešto s čim se uvek iznova borim, videt ćemo, verujem da u glavi još uvek ima nekih dobrih ideja i da mogu stvoriti još jedan dobar album.

Nije li vaš posljednji album komercijalniji u odnosu na dosadašnje?
Album "Šamar" ima nekoliko pesama koje mogu svakome ući u uho i na koje domaćice mogu pleskati rukama… No, osim što su na njemu kvalitetne pesme, jako je dobro odsviran i snimljen. Moram zahvaliti Denisu Mujadžiću Denykenu koji potpisuje produkciju, kao i na našem prvom albumu "Džinovski". Znači, radi se o dobrom proizvodu, koji je dobro zapakiran i predstavljen javnosti. Ispalo je tako da se, po prvi puta, baš sve dobro poklopilo i u pravom trenutku. To je pokazao i naš koncert u zagrebačkom "Domu sportova". Mi smo konačno naučili da sviramo kako treba i sada smo uživo mnogo bolji nego ikada pre. To je definitivno naš najveći komercijalni uspeh do sada.

Kako je počela vaša saradnja s Denykenom?
Počelo je još 1987. godine, kada je Denyken imao improvizirani studio u Novom Zagrebu. Prvi put kada sam tamo ušao, čuo sam neki užasan narodnjak, što mi je zvučalo kao da je nekakav "luzer" išao napraviti narodnjački album. No, to je bio "Hali Gali Halid", solo projekt Gorana Bareta, na kojem se naročito izdvajao hit "Hajde da se drogiramo", a što je na kraju ispao kultni album. U toj početnoj fazi naše suradnje, Denis je bio vrlo pedantan, a mi smo tada bili u nekakvoj "očupanoj" punk fazi. On je htio da se čuje svaka riječ u pesmi, pa mi je stalno ponavljao: "Mile, ajde pokušaj razgovjetno pevati, onako kao Bebek u pesmi "Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš…" Rekao sam mu: "Stari moj, možda je to Bebek, ali mi sviramo 16 puta brže pa mi je to malo teško izvesti…" Svidelo mi se to kod njega, bez obzira što smo tada bili nepoznati band on se potpuno posvetio tomu, a što je kao rezultat imalo "Džinovski", najprodavaniji punk-rock album u Hrvatskoj, pa čak i, u istoji naše samostalne države.

Vaša turneja zove se "Dođite po šamar". Odakle ta ideja?
Uz singl "Šamar, koji smo izbacili pola godine prije izlaska albuma, ima nekoliko pjesama koje se tiču nasilja, mentalnog ili fizičkog. Spot za singl napravili smo u suradnji s građanskom udrugom "B.A.B.E.", koja se bori za ženska prava, a koji je dobro prošao kod publike i bio odlična najava za album. Hteo sam neku kratku reč koja ostavlja snažan dojam, a mislim da smo postigli taj efekat.

Vaša turneja je ujedno i svojevrsna kampanja protiv nasilja?
U odnosu na to kako je bilo prije, mislim da je nasilje danas u većoj meri prisutnije ili se sada samo puno više priča o tome. Ipak, čini mi se da je kriminal porastao, posebice početkom i nakon rata. Mislim da su klincima poturena neka pogrešna mjerila vrijednosti, furka u stilu ako si ćelav, imaš skupu odjeću ili automobil, možeš parkirati na zabranjenim mjestima, proći kroz crveno svjetlo na semaforu i biti nasilan ako zatreba. To ide tako daleko da razni "Mamići" i "Štimci" uzimaju sebi za pravo da se fizički obračunavaju s ljudima. To mi je užasno, mislim da je takav odgoj pogrešan i da ćemo s time imati još puno problema.

Kako to da je "Hladno pivo" zapravo karijeru započelo u Sloveniji?
Tada smo zapravo došli na ideju za ime banda. Bili smo još u izviđačima, a tada se, u vrijeme bivše Jugoslavije, išlo putevima "bratstva i jedinstva". Sjećam se da smo gitarist i ja kilometrima pješačili od vlaka do logora u kojem smo bili smješteni, u nekoj šumi u Sloveniji. Bilo je ljeto, tada smo odlučili osnovati band i razmišljali smo o imenu. Pješačeći na +40 stupnjeva, palo nam je na pamet kako bi bilo dobro da nas tamo dočeka hladno pivo i tako je nastalo ime. Prvi koncert pod tim imenom imali smo u Kumrovcu, rodnom mjestu Josipa Broza Tita, također na izviđačkoj akciji. To je bio koncert za pamćenje, uglavnom smo improvizirali u nekoj malo većoj sobi, a čija je vrata domar ostavio zaključanim. No, snašli smo se pa je band, zajedno s publikom koje je bilo oko stotinjak, ulazio kroz prozor. Unatoč svim sabotažama, uspjeli smo održati taj naš prvi koncert.

Kakva su tada bila vremena za rock band u odnosu na danas?
Tu predratnu fazu pamtim kao jedno vrlo sretno razdoblje u mom životu. Možda zbog onog što je došlo nakon toga, a naš prvi album izdali smo 1993. godine, to je bilo vrijeme kada se već naveliko ratovalo i ginulo. U to vrijeme je "Hladno pivo" bio neki naš bijeg od stvarnosti, bili smo u skloništu i svirali od jutra do mraka, a usput smo nastojali pobjeći od televizije i radija. Tada su nam bili naročito bitni koncerti u Sloveniji, što je bilo kao da iz vrlo zagušljive i mračne sobe izađeš van na svježi zrak. Svaka naša svirka tamo bila je udisanje zraka, a time i djelića neke normale. Eto, zahvaljujem se državi Sloveniji što sam ostao normalan!

Ko vam je dosada najviše pomogao u karijeri?
Među prvima je to Aleksandar Sale Dragaš, rock kritičar i izdavač, jedan od osnivača diskografske kuće "Trip records", a koja je bila pod etiketom "Croatia recordsa". Sale je davnih dana došao na naš koncert i odlučio financirati naš prvi album "Džinovski". Znam točno da je njegova računica tada bila da, ako proda 500 ploča (tada su još bili vinili), pokrio je svoje troškove. Od tada je prodano oko 20 000 primjeraka tog albuma, a Sale je definitivno jedan od ljudi koji su najviše doprinijeli našem uspjehu i općenito stvaranju hrvatske rock scene u doba rata. Tada je bilo najteže po pitanju svega, a posebice koncerata i slično.

Koji su u ranoj mladosti bili tvoji rock idoli?
Kao klinac sam počeo slušati glazbu pojavom novog njemačkog vala, bili su tu Nena, "Trio"… to je bio trenutak kada sam baš "otkinuo" na glazbu. Kada sam se preselio iz Njemačke u Tuzlu, gdje sam živio dvije godine, družio sam se rođakom koji je imao tek nekoliko kaseta; "Filigranske pločnike" od "Azre", "Riblju čorbu" i Tomu Zdravkovića. To je bio moj prvi susret s glazbom na tom "egzotičnom" jeziku i odmah sam se zapalio za rock. Doduše, imao sam tada jedan izlet u tadašnji neoromantizam s "Plavim orkestrom", na kraju osnovne škole, a već u srednjoj školi počeo sam slušati Bruce Springsteena, "U 2", "Rolling Stonese", pa zatim punk faza uz "Ramonese", "Motorheadse" i slično.

Na sceni ste se često pojavljivali i s drugim hrvatskim estradnim zvezdama?
Kao "Hladno pivo" ne, moram priznati, kada se radilo o "prostituciji" onda sam ja to većinom radio samostalno. "Hladno pivo" je band koji nikada, ni na koji način, nije surađivao niti s jednom ženskom osobom. Suradnja s, recimo Ivankom Mazurkijević iz "Stampeda", to je bio je moj solo film. Imao sam želju napraviti neke pjesme za nju jer je ona, po mojem mišljenju, najzanimljiviji vokal u Hrvatskoj, a gostovala je na albumu "Mile i putnici" s dvije pjesme; "Dolje je bolje" i "Maslina".

Jednu od nagrada "Porin" dobili ste i za saradnju s Edom Maajkom?
Da, po meni je Edo Maajka čisti rock ‘n’ roll, bez obzira što ga drugi ljudi, a i on sam sebe, svrstavaju u hip-hop scenu. On je vrlo pametno zaključio kako u svirci uživo ništa ne može imitirati band, a Edin je band vrlo kvalitetan. On je u Hrvatskoj snaga na koju treba računati, često nam se gaže poklope na istim mjestima, u istim gradovima, tako da se često susrećemo na sceni i tada obavezno izvedemo našu pjesmu "Teško je ful biti kul". Oduvijek mi je bila u glavi jedna pjesma koja nije trebala biti tipičan duet, nego zapravo duel. Dakle, da napravimo nešto gdje ću ja popljuvati hip-hop, a on će opet po starim ofucanim rockerima koji se nikada nisu maknuli od svoje električne gitare i "Marshall" pojačala.

Jedan ste od retkih bendova koji se na sceni ne "kite" lepim devojkama, ta već proverena formula kao da kod vas ne funkcionira. Kako to?
S tom laganom "prostitucijom" počeli smo malo tek na zadnjem albumu, ali još uvijek ne tako da bi koristili seksepil koji, normalno, posjedujemo kao band, odnosno, skupina vrlo zgodnih muškaraca. Nismo nikada išli sa sisama i guzicama, ali ima vremena definitivno, zašto da ne? Eto, nadam se da ćemo i to jednog dana napraviti.

Bi li se ti skinuo za kakve novce?
Apsolutno! (smijeh)

Za koliko, ako nije tajna?
Ovisi o tome kakvo je skidanje u pitanju i da li bi to bilo u nekom artističkom okruženju ili onako, više naturalistički… Nisam razmišljao o tome, ali mislim da bi se to sigurno mjerilo u eurima i da bi iznos bio u najmanju ruku – peterocifreni!

Na koje sve načine obožavateljice pokušavaju doći do vas?
"Hladno pivo", iz meni nekih neobjašnjivih razloga, nikada nije imalo pretjeranih problema s "grupie" djevojkama koje uletavaju u svlačionice i slično. Događalo se i to ponekad, ali ne baš previše u odnosu na to što čujem od drugih bandova… Ili drugi bandovi lažu ili smo mi prestrogi, ne znam kako to inače objasniti. Danas se obožavateljice uglavnom služe e-mailom i SMS porukama, dakle, svim suvremenim metodama komunikacije preko kojih onda predlažu raznorazne susrete.

Koja je među njima najneobičnija ponuda koju ste dobili?
Još uvijek pamtim jedne ženske gaćice obješene za retrovizor našeg kombija, a inače tu i tamo ulete cure koje bi htjele prolazno, animalno zadovoljstvo….ali, iz nekog razloga, mi ne pristajemo na to. (smijeh) No, kada smo imali 17 godina, bilo je tu svega.

Što je sada s tvojim redovnim poslom profesora?
Predavao sam njemački i engleski jezik u školi stranih jezika, no, nikada u državnoj školi jer za to ne bih imao živaca. To sam radio paralelno s glazbom, dok band još nije imao prihoda na koji se ozbiljno moglo računati, a tako su radili i ostali članovi banda. Sada smo svi dali otkaz i posvetili se isključivo glazbi.

Kako su tvoji učenici reagovali kada su te, kao pevača "Hladnog piva" prepoznavali na predavanju, jesi li bio strog profesor?
Na početku su bili šokirani, ali već nakon druge ili treće deklinacije sve im je postalo normalno. Nisam nikada bio strog, nemam baš talenta naturati nekome svoj autoritet, a zato nisam niti želio raditi u državnim školama.

Jesu li se katkada tvoje učenice zaljubljivale u tebe?
Toga nije bilo u školi, jer tu se postavljam vrlo striktno. Svaka polaznica izgubi za mene svaki seksepil čim sjedne u klupu gdje ja predajem. Znaš ono, vrući seks na klupi nije za mene.

Dobro, pa ne mora biti baš na klupi…
(smijeh) Ma dobro, mislim na bilo što vezano uz učionicu… to nikako! Barem dosada je uvijek bilo tako, nema zagledavanja u dekolte ili u minice.

A izvan učionice, jesi li po prirodi romantičan?
Da bi čovjek bio kreativan, mora ponekad biti i sentimentalan, i to u najgorem smislu te riječi. Mislim ono, baš da se "rascmoljiš" na neku tužnu scenu i slično, a što se meni i danas često događa.

Znači, rasplačeš se na tužan kraj filma?
Da, a posljednji put sam se rasplakao na "E.T."! (smijeh) Ma, šalim se, sram me je reći, ali zadnja scena iz filma "Titanic" mi je bila, recimo, beskrajno tužna. To čak ne moraju biti neki posebno dobri filmovi.

Jesi li sramežljiv?
Pa, definitivno nisam u nekim klasičnim mjerilima sramežljivosti, a to je u ovom poslu teško i biti. Recimo, dok smo snimali spot za pjesmu "Zimmer frei", skakali smo u šarenim odijelima kroz prepuni grad i to sa stolicama na glavi. Znači, da bi se čovjek time bavio i ponekad pred svima radio budalu od sebe, nema šanse da bude sramežljiv.

Jesi li pratio ovogodišnji "Eurosong" i što misliš o takvim manifestacijama?
Nisam jer smo tada svirali, ali čuo sam da su Hrvati bili široke ruke prema svojim susjedima iz SCG, a što je još jedan znak normalizacije odnosa. No, s glazbenog stajališta "Eurosong" je za mene nešto potpuno neprobavljivo, jednako kao i naše "Dore" na kojima se nikada nismo pojavljivali. Kod nas je to još uvijek jedna užasno konzervativna predstava, a gdje su izuzeci poput benda "Kawasaki 3p" vrlo rijetki, nažalost.

Nećete se tamo pojavljivati niti ubuduće?
Uvijek se sjetim James Bonda koji je rekao: "Nikad ne reci nikad!" A možda, zapravo se nikad ne zna. Kada bismo imali muda poslati nekog zanimljivog, kao što je bio "Kawasaki 3p", to bi bilo super. No, još uvijek smo dovoljno rigidni u nekim svojim stavovima, dosta intervjua i nastupa na televiziji još uvijek odbijamo, jer želimo da ipak ostane barem neka minimalna granica između "Hladnog piva" i smeća koje nas okružuje.

Autor: „Svet“