Mitar Mirić: Nisam više vođa „alko klana“!

Mitar Mirić zasigurno spada među pjevače koji su svojim pjesmama obilježili posljednjih dvadesetak godina u svijetu folk muzike. Na putu od rodnog Ugljevika, preko ilidžanskog festivala, do Beograda, snimio je na desetine hitova, održao više hiljada nastupa u zemlji i inostranstvu, prodao nekoliko miliona ploča i kaseta. Za razliku od "ostatka estradnog svijeta", novinari nikada nisu pretjerano kopali po njegovom privatnom životu, osim što su ga označili kao prvoklasnog ljubitelja kapljice i vođu "alko-klana" u beogradskom hotelu "Slavija" i restoranu "Šumatovac", gdje je najčešće odsjedao sa svojim nekadašnjim kompozitorom Novicom Uroševićem.
"Kad ti jednom prikače tu etiketu, badava ti je biti kao djevojka udavača, ne vrijedi. Ja sam u nekim ranijim vremenima, kada se bolje živjelo, trošio nemilice, družio se s čašicom, imao i društvo u kojem sam bio jedan od ravnopravnih… Svi su mogli popiti koliko i ja, možda i više… Pošto sam ja bio najpoznatiji među njima, mene su označili kao kolovođu… Smijem se usuditi da kažem da je alkohol moja prošlost. Prvo sam prestao da pijem na javnim mjestima, pa onda i na porodičnim slavljima. Ali, opet novine pišu – Mitar pije. Po fotografijama kojim ilustruju tekstove vidi se da su snimljene prije nekoliko godina, dok sam volio flašu", pokušava da se opravda Mitar.

Šta mislite koliko ste novca ostavili u kafani?
Uh, to je teško pitanje. Ostavio sam mnogo. Najviše sam slistio u "Slaviji", možda sam od para koje sam dao za piće mogao kupiti cijeli hotel. To je najburniji period u mom životu, period saradnje sa Novicom Uroševićem. Ne kažem da nije bilo lijepo, ali treba zasvirati i za pas zadjenuti.

Da li su se te lumperajke odražavale na vašu karijeru, na tiraž i posećenost koncerata?
Ne, ne, taman posla. Ja sam lumpovao u vrijeme kad nisam imao nastupe ili poslije koncerata. Na dan nastupa pio sam kafice i sokiće. Publika je svetinja, nju moraš poštovati. Vjerujte, nikada na binu nisam izašao pijan. To je moje zlatno pravilo. Ja sam, bre, profesionalac. Neke moje kolege su padale na pozornici. Ne, ja to sebi nikada ne bih dozvolio.

Za početak marta najavljivali ste koncerte u Banjaluci, Beogradu i Novom Sadu, ali ste, izgleda, od njih odustali?
Nisam odustao nego sam ih samo prolongirao. Ovih dana imam dva koncerta u Sloveniji, to će mi biti najbolji pokazatelj da li su moje pjesme sa albuma "Špijuni su među nama" zaživjele kod publike. U aprilu putujem u Australiju, u maju bih mogao održati nekoliko koncerata u Republici Srpskoj. Da bi pjesme ušle u uho ipak je potrebno pet-šest mjeseci. Hoću da publika bar refrene mojih pjesama pjeva sa mnom kao u horu.

Hoćete li pevati u Federaciji BiH?
Tamo sam već pjevao. Imam puno poziva. Znam da mislite na "Ne može nam niko ništa". To je jedna lijepa ljubavna pjesma koju sam snimio nekoliko godina prije rata. Pod tim nazivom sam održao solistički koncert u prepunoj Skenderiji. I svi su pjevali sa mnom. Srbi, Muslimani, Hrvati, Cigani… Kasnije su tu pjesmu neki doživljavali kao svoju ratnu himnu. Jedni su pjevali "ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine", a drugi "ne može nam niko ništa, jači smo od Srbije". U svemu tome nisam učestvovao. Ni luk jeo, ni luk mirisao! Mislim da su prošla vremena kada se ta pjesma shvatala drugačije, ona je ljubavna, nije ratnička.

Plašite li se finansijskog fijaska. Koncerti su ipak skupa zabava?
Ne treba mi zarada, ali vjerujem da neću biti ni u minusu. Biću zadovoljan ako publika bude zadovoljna, pa makar koju hiljadarku otišao i "naglavačke".

Da li je u vreme kada ste kročili na estradu pevačima bilo lakše doći do trona nego danas?
Možda je prije bilo lakše. Dovoljno je bilo da ti se reklamni spot od dvadesetak sekundi pojavi pet-šest puta prije dnevnika, da cijela Jugoslavija čuje za tebe. Danas na tom prostoru imaš nekoliko stotina televizijskih i radio stanica, isto toliko listova, imaš na hiljade pjevača.. Ne možeš ih registrovati, a kamoli kupiti njihove kasete.

Dakle, opali su kriteriji za ulazak u profesionalne estradne vode?
Diskutabilno je da li se svaki pjevač koji objavi album može nazvati profesionalcem. Danas pjeva svako, tehnika je napredovala, u studiju se prikriju pjevačevi nedostaci. Oni koji, u vrijeme kada sam ja počinjao, nisu imali hrabrosti da se prijave na audiciju pjevača amatera danas snimaju albume i odazivaju se na "pjevač".

Izdali ste novi album ali ste i promenili stajling?
Malo sam prošarao kosu. Jedni kažu da mi je ljepše ovako, drugi da sam sa šaranjem ostario i osijedio… Inače, moja generacija je u nezahvalnom položaju kad je stajling u pitanju. Da li se pjevač treba oblačiti kao publika koja ga sluša? Ukusi su različiti. Mene slušaju i stari i mladi i nemoguće je da jednu pjesmu otpjevati u džinsu sa minđušom u uhu, a drugu u odijelu i kravati. Zato sam izabrao neku sredinu…

Za vas kažu da za više od 20 godina tezgarenja po svetu niste naučili nijednu stranu riječ?
Nije da nisam baš nijednu, ali… Niti mi to ide, niti imam volju za učenjem. U osnovnoj školi sam bio "vukovac", učio sam ruski, u srednjoj takođe. Danas ruski ne uče ni Rusi. Engleski je u trendu. E, neće Mitar u ovim godinama da se pravi Englez.

Autor: „Svet“